POEZIJASCG - forum POEZIJASCG -
DOBRODOŠLI NA FORUM O POEZIJI I JOŠ PONEČEMU !
 
 POČETNAPOČETNA  PitanjaPitanja   TražiTraži   Lista članovaLista članova   Korisničke grupeKorisničke grupe   REGISTRACIJAREGISTRACIJA 
 ProfilProfil   Proveri porukeProveri poruke   PristupiPristupi 

Segmenti romana pod radnim naslovom "OČI BOJE TUGE"

 
Napiši novu temu   Odgovori na poruku    POEZIJASCG - forum -> MOJ ROMAN
Pogledaj prethodnu temu :: Pogledaj sledeću temu  
Autor Poruka
Aktus



Pridružio: 19 Avg 2007
Poruke: 334
Lokacija: Jacksonville florida

PorukaPoslao: Ned Sep 30, 2007 4:27 am    Naslov: Segmenti romana pod radnim naslovom "OČI BOJE TUGE" Odgovoriti sa citatom

Evo došlo je vrijeme da i ja objelodanim da radim i nešto "ozbiljno".
Ovdje ću postaviti nekoliko segmenata (nevezanih) iz rmana na kome radim, pod radnim naslovom "OČI BOJE TUGE".
Biću zahvalan svakome ko da svoj komentar i mišljenje.
_________________
Ako je istina u vinu, ljepota u dusi,
sta je onda sa razumom?
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku Yahoo Messenger
Aktus



Pridružio: 19 Avg 2007
Poruke: 334
Lokacija: Jacksonville florida

PorukaPoslao: Ned Sep 30, 2007 4:40 am    Naslov: Odgovoriti sa citatom

Dan je bio sumoran, kiša je dosadna padala i prestajala da bi se pojavilo sunce koje je peklo.
Teško se disalo, kao da si bio pod staklenom kupolom. Ljudi su se ugavnom zadržavali u udobnoj hladovini svojih stanova, ne rizikujući da izađu, osim u nuždi u ovaj pakao od vremena, specifičnog za početak godine u jugoistočnom Teksasu.
Boris nije znao šta će od dosade, jednostavno je bio izgubljen. Nije navikao da ima toliko
slobodnog vremena kao sada.
Do sada je uvijek bio u nedostatku vremena i uvijek u žurbi, nikada nije mogao da postigne uraditi sve što je planirao, morao je po nešto ostaviti za kasnije. A sada, gle čuda ima vremena na pretek.
Razmišljao je šta da radi, kako to vrijeme da iskoristi za nešto interesantno i korisno. Nešto što nije fizički teško ,da se ne povrijedi pošto je bio rekonvalescent.
Dok se mučio da pronadje šta bi to moglo biti, zazvoni telefon.Zvao ga je sin Ognjen.

-Zdravo stari, kako si?- začu se sinov glas sa druge strane.
-Nije loše sine, a ti? Kako je kod tebe?- uzvrati Boris.
-Dobro sam. Negooo..- poče otezati Ognjen i Boris je znao da nešto traži, da mu je nešto potrebno. Svaki put kad bi mu bilo nešto potrebno Ognjen je počinjao priču na isti način.
-Hajde Ognjene ispljuni to sto imaš, šta ti treba?”- kroz smijeh uzvrati Boris, znajući da če sin to jedva dočekati i osuti rafalno da iznosi svoje potrebe, kako bi u što kraćem roku izgovorio, plašeći se da ga Boris ne prekine.
- Ma znaš ovaj kompjuter, već mi je slab, mala mu je memorija, a i grafika nije baš..” i pričao je Ognjen dalje, ali Boris ga nije slušao, on je bio u nekim svojim mislima i kombinacijama, on je o nečemu razmišljao i vedri osmijeh mu ozari lice.

-Halo, stariii slušaš li ti mene.. - već malo zabrinuto nastavi Ognjen svoj poziv.
-Da,daa.. u redu je…- otegnu Boris -samo ovaj put nema prodaje kompjutera, ja ga uzimam.-
-OK stari,važi. A daš ti meni da ja sebi naručim dijelove, da sam montiram?- nesigurno priupita Ognjen.
-Nema problema, odmah danas idemo u nabavku.- reče Boris i protrlja ruke jer je našao način kako da korisno utroši vrijeme.Uzeće kompjuter od sina, jeste da je malo stariji, ali nema veze i ne treba mu bolji za početak.Taman da nauči kako da koristi blagodeti interneta malo detaljnije, a ne samo da šalje i čita email poruke nego da se malo druži sa ljudima i tako ubija dosadu.
Ostatak dana su Boris i Ognjen proveli hodajući po prodavnicama opreme za kompjutere, tražeći dijelove za Ognjenov novi kompjuter.
Ognjen je bio prezadovoljan pošto mu je Boris ispunjavao svaku želju koja se odnosila na dijelove koje je htjeo sebi da ugradi u novi kompjuter, a Boris se osjecao ugodno jer je sa sinom poslije dužeg vremena proveo popodne u razgovoru, ćaskanju i šetnji po prodavnicama.


..............................................:..............................................


-Ma daj Ivana, ne foliraj me. Tebe baš briga za ovu kafu. Ti lebdiš negdje, a gdje ja bih to željela znati. Joj što sam znatiželjna, daj reci mi molim te.- sklopi Višnja dlanove u znak molbe i ubrzano zatrepte njenim dugim trepavicama ne bi li na taj način pokazala prijateljici kolika je njena radoznalost. Uspjela je oraspoložiti Ivanu ali ne i ubijediti da joj otkrije svoje misli.
-Višnja  mila moja, griješiš. Nema nikakve tajne, nikakvog lutanja u daljinu. Samo sam malo razmišljala o poeziji.-
Da razmisljala je, ali o njegovoj poeziji, o pjesmama koje je pročitala na caffeu i o tome kako te pjesme u sebi imaju toliko sjete i tuge. Onaj ko piše te pjesme mora imati predivnu nježnu dušu, dušu koja plijeni svojom toplinom.
Uzela je mahinalno kafu i prinijela usnama, usput uključujući kompjuter.
Neka toplina se razlila cijelim njenim tijelom pri pomisli da ju čeka poruka od tajanstvenog stranca...
Višnja je gledala prijateljicu, pomno prateći  svaki njen pokret i kao da joj čita misli zacvrkuta, čitajući stihove sa papira na Ivaninom stolu:
-....i duša moja zbog tog ne sanja,već drijema...- joj Ivana, samo mi reci molim te ko je taj Boras, pa daj više me ne muči.-
-Neznam Višnja, zaista ne znam. Rekla sam ti već da sam tek sinoć prvi put pročitala te njegove pjesme i poslala mu poruku. Pa eto sad da vidim da li mi je odgovorio.-
-Hajde baš da vidimo, srećo.- reče Višnja i primače stolicu do Ivane kako bi i ona vidjela da li je šta stiglo od nepoznatog, koji ih je obadvije zainteresovao.
Sva ustreptala Ivana je čekala da se stranica otvori, nadajući se da je stigao odgovor.Vidjela je da ima jedna poruka.Neka tajanstvena jeza joj prođe tijelom dok je mislila da je to od njega. Uzdah razočarenja joj se ote iz grudi kad je vidjela da to nije od njega.
Višnja, koja je to sve sa zanimanjem pratila, primijeti naglu promjenu raspoloženja kod prijateljice.
-Hajde Ivana dušo, ne uzdiši tako bolno. Evo i mene je dotaklo to što ti se nije javio. Ko zna lutko, možda nije još ni pročitao tvoju poruku. Možda je on neka spavalica pa se još nije ni probudio.Vidiš tek je 08:30 izjutra.- tješila je Višnja svoju prijateljicu.
Ivana je samo tužno pogledala u nju i prozborila tiho, više za sebe:
-Da, možda se još nije probudio.- osjećaj neke praznine je ostao u njoj, kao da je izgubila nešto vrlo drago.
-Zašto se tako osjećam? Šta sam ja to očekivala od nepoznatog čovjeka? Bože moj, ovako mi se nešto nikada u životu nije dogodilo, da toliko tuge osjetim zbog nekoga koga uopšte ne poznajem. Zaista čudno.- razmišljala je ona dovršavajuci kafu.
Isključila je internet jer je morala dovršiti neke hitne fascikle koje su stajale na stolu.
-Hej vas dvije! Još ne radite? Šta ste se stisle jedna uz drugu, kao da ste..sačuvaj Bože..znate šta...hahahahaha”- Ivanu trže gromoglasni Tanjin smijeh.
-Ma daj Tanja, ti si mi opet vrijednica, samo skitaš od stola do stola i gledaš koga ćeš zakačiti.- odgovori joj Višnja -bolje se prihvati posla sama, ako ti se već radi , mogla bi i nešto naše završiti, nismo jutros u elementu baš.-



..................................................:..........................................

Azra je sjedila u kafeu "Prometej" i ispijala svoj kapučino, kad je primijetila dva muškarca za susjednim stolom. Učinilo joj se nešto poznato na figuri crnoputog, brkatog muškarca koji joj je
bio napola okrenut. Te njegove nemirne oči, koje su igrale dok je govorio i gestikulirao, te ruke.
Nije mu mogla vidjeti desnu stranu lica, a toliko je željela to da vidi. Interesovalo ju da li ima ožiljak na slijepoočnici, jer ako ima onda je to on, njen školski drug i više od toga. Da može samo da mu vidi tu stranu lica i da provjeri, tad bi bila sigurna, ovako....njene misli su krenule daleko u prošlost, u Sarajevo kada je bila mlada i zaljubljena u njega, u mladića sa ožiljkom na desnoj slijepoočnici......

....Sjedili su u restoranu "Bašta" na Baščaršiji, držali se za ruke i pričali, kad im je prišao konobar.
-Jeli vas dvoje, dokle matere vam mislite tu sjediti i piljiti jedno u drugo. Dajte ba naručite nešto, ja radim od prometa, inače vam je noga.-
-Dobro što si takav, vidiš da pričamo. Dogovaramo se šta da naručimo. Evo čim se dogovorimo, pozvaćemo te. Važi li?- obrati se Davor konobaru.
- Ma nemoj mi reći? Dogovarate se, jeli?! Pa sjedite ba tu dva sahata i ništa, i sad ćete ko biva za minutu naručiti?! Hajde da vidim i to čudo, matere ti. Eto ja ti od mene dajem pet minuta i onda vam je noga jarane ziher! Nema foliranja, kontaš?- reče konobar i ode da posluži goste koji su upravo ušli.
- Joj.... eto moramo izaći, a vidi kiše i tog kijameta napolju. Šta da radimo.- upita Azra.
Gledala je Davora nježno i preplašeno, jer se stvarno plašila da izađe na ledenu novembarsku kišu i studeni vjetar koji je kišu vijao po pustim sarajevskoim ulicama, a rijetkim prolaznicima čupao i lomio kišobrane u ruci.
Novembarske kiše u Sarajevu su hladne i praćene vjetrom koji pojačava osjećaj nelagodnosti, jer nikad nisi znao odakle kiša dolazi, uvijek je i pored zaštite kišobranom nalazila puta da se zavuče i nakvasi svaki
dio kože i garderobe. Teški olovni oblaci su pritisnuli sarajevsku kotlinu, nisko se spustili i vukli tik iznad krovova, tako da se Trebević nije mogao vidjeti od magle i oblaka.
-Ne brini Aki, nešto ćemo naručiti. Imam nešto love, stari mi dao prije nego što je otišao za Beograd. Nećemo na kišu ne brini, ni ja je ne volim.- tješio je Davor Azru.

Kad je konobar došao naručili su dvije male porcije ćevapa i dvije kokte, tek toliko da se još zadrže u restoranu gdje je bilo toplo i ugodno.

- A šta ćemo mi dalje?..Evo sad sam u zadnjoj godini gimnazije. Tvoj stari prelazi u Beograd, a poslije Alah dragi zna gdje. Ti moraš sa njim. Šta ću ja, kako, kako? Kuda bez tebe poslije svega što nas vezuje?- zamišljeno je pitala Azra.
- Akice slušaj, ja ću ovdje ostati najmanje još godinu dana, dok brat ne završi zanat, a onda ću ja vjerovatno ovdje na fakultet, mada je stari htjeo da ja idem u vojnu akademiju, međutim stara je bila protiv. Rekla
mu je da ne dolazi u obzir, neće da joj djeca budu nomadi kao ona i otac. Uz to treba da znaš da nije lako dobiti stan u Beogradu iako je stari major, a majka neće sigurno ići iz ovog trosobnog u podstanarsku
sobu ili dvije, to je sto puta ponovila. A onda...mogu se zaposliti negdje kao građevinski tehničar, pa šta onda... čujem lijepo zarađuju i mogli bi se uzeti, zar ne.
- Ehh...lako je to pričati, a hoće li to moći. Šta će reći tvoji...šta moji? Znaš..mada to direktno niko ne kaže, ali sam čula kad je mati govorila Amiri kako bi trebalo da gleda “svoga” a ne tamo nekog Ivana. Ivan
je Amirin momak već tri godine i hoće da se vjenčaju, ali njegovi su protiv toga, a vidim ni mojima nije pravo. Pa onda, šta mislisš da će tebe objeručke prihvatiti i to još sina vojnog lica? Čisto sumnjam!


-Akice dušo, kod mojih nema problema što se toga tiče, keva kaže da ju interesuje samo da je iz čestite porodice i da je na svom mjestu, a ti to jesi. Sam..o budi strpljiva i sve će biti u redu. Jedino ako...?- otegnu Davor i tu zastade.
-Šta ako...?-
- Pa ako ti nećeš da se udaš za mene.- reče Davor gledajući Azru ispod oka.
- Uh...ti..- ljutito će Azra. –Ako neću? A šta misliš zašto sam sve do sada sa tobom, već skoro godinu smo skupa. I sve ono što sam ti dala, znaš da si mi ti jedini i prvi i želim da budeš i poslednji, eto to želim.
Znaš da te volim i da želim ostatak života provesti sa tobom.- dok je to govorila nježno ga je gledala i držala njegovu ruku u svojoj.

- Izvolite i prijatno.- prekide konobar njihov razgovor, donoseći i postavljajući naručeno na sto.
- Hvala.- odgovori mu Davor i pomjeri ruke da konobar može staviti tanjire i kokte.

Jeli su ćuteći, Azra je bila zaokupljena nekim svojim mislima......



.....Azra se trgla iz misli i ponovo obratila pažnju na brkatog muškarca za susjednim stolom, tražeći na njemu bar neki znak koji će ju podsjećati na Davora iz mladosti. Dosta je vremena prošlo od zadnjeg susreta
i rastanka, skoro dvadesetpet godina i nije više sigurna da bi ga mogla prepoznati.
Dok je tako razmišljala vrata restorana se otvoriše i na njima se pojavi čovjek, skoro identičan onom za stolom, samo malo viši i besprijekorno obrijan, a na desnoj slijepoočnici je imao ožiljak.

- Ohhh...Alahu dragi.- ote se Azri, jer ga je prepoznala. Bio je to on, Davor, iste nemirne oči, isti koštunjavi oblik lica, kovrdžava kosa već dobro prosijeda i prilično prorijeđena, sa visokim, vrlo visokim zaliscima
i masom bora na čelu i brazdama na već prilično uvelom licu.
Davor je mahnuo muškarcima za stolom i u prolazu kraj Azre skoro da je zastao, a onda kao da je odmahnuo glavom, kao da tjera neku sjenku , obrati se onima za susjednim stolom.
- Zdravo Brane i ti buraz.- čula je Azra kako se on pozdravlja i sjeda za susjedni sto.
Ponovo je utonula u misli......


EVO OVO JE MALO AKO MOŽE DA ZAGOLICA RADOZNALOST Wink
_________________
Ako je istina u vinu, ljepota u dusi,
sta je onda sa razumom?
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku Yahoo Messenger
pollakova



Pridružio: 30 Sep 2006
Poruke: 372
Lokacija: tu pa tamo... i opet

PorukaPoslao: Sub Dec 08, 2007 6:18 pm    Naslov: Odgovoriti sa citatom

Moze itekako...daj jos Exclamation
_________________
o , sramota Horacio ako bi ti umro, kakav bi skandal ostavio iza sebe ........................
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
teso



Pridružio: 18 Nov 2007
Poruke: 3
Lokacija: Salzburg

PorukaPoslao: Pon Dec 24, 2007 8:28 pm    Naslov: Odgovoriti sa citatom

Vrlo interesantno, prepuno dijaloga..Otvoreno je više puteva i mogućnosti..Mene lično zanima šta će se dalje dešavati..
Sretno
_________________
"VOLJENA ŽENA NE STARI"
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
herman



Pridružio: 18 Jul 2007
Poruke: 271

PorukaPoslao: Pet Jan 11, 2008 3:34 am    Naslov: Odgovoriti sa citatom

Tačno što reče Tešo, puno dijaloga, tvoj drug je taktičan /Tešo/ ja ću ti reći šta po mom mišljenju nedostaje ili čega ima previše:
Skrt si u opisu okoline, ambijenta, ne boj se da će to odvratiti čitaoca pa da neće znati gde je razgovor zastao - ali si dobar u opisima ličnosti.
Prečesto upotrebljavaš imena, nadji im neku specifičnost, prćavi nos, nemirni čuperak, blondina, crnka, sitna korpulentna pa ih malo po tome spomeni suvoparno je samo sa imenima. Ti trčis da ispričaš priču, oduži je slobodno,imas ti oko i dobro zapažaš ali se plašiš da ćeš biti dosadan i da ne razvodeniš.
Previše si skoncentrisan na ličnosti, jes da su one glavne ali ima more sitnica koje se ne odnose na njih ali ih osvetljavaju.

Teme su ti dobre i zahvalne i moj komentar se odnosi samo na ovo ovde izneseno, možda ti svega toga imaš / onoga što smatram da fali/ u daljem toku ili prethodno.

Ti znaš da tvoj drug nije zlonameran i cilj mi je da iz sebe izvučeš maksimum. Ovo si radio sa pola srca, koliko te poznajem znam da možeš bolje.
Pročitaj komentar pa zatim ovo što si nama poslao. Ti si nas zagolicao temom ali manjkaš u “sitnicama koje život znače” Daj, posoli, zabiberi, zašećeri malo pa da prepoznam mog Aktusa.
Nastavi i razvezi sa više opisa i detalja.
Pozdrav druže !
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Slaki



Pridružio: 27 Feb 2008
Poruke: 6

PorukaPoslao: Sre Jun 11, 2008 3:56 pm    Naslov: Odgovoriti sa citatom

Vec vidim da ce mi se ovaj roman jako dopasti (radnja mi je kao poznata, ali vrlo, vrlo zanimljiva) ako mi se pruzi prilika da ga u cijelosti procitam, a sad mi se posebno dopada ovaj dio sa Azrom i Davorom u glavnim ulogama, a i konobar je cool. Very Happy
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Prikaži poruke iz poslednjih:   
Napiši novu temu   Odgovori na poruku    POEZIJASCG - forum -> MOJ ROMAN Sva vremena su GMT + 1 sat
Strana 1 od 1

Skoči na:  

Ne možete pisati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete menjati vaše poruke u ovom forumu
Ne možete brisati vaše poruke u ovom forumu
Ne možete glasati u ovom forumu


Powered by phpBB © 2001 phpBB Group
Prevod by CyberCom
Chronicles phpBB2 theme by
Jakob Persson (http://www.eddingschronicles.com). Stone textures by Patty Herford. .