GODINE ZLA

Šta to život biješe nama
koji bezazleno
poput ovčica u stadu čekamo klanje?
Dijelimo
jedan
jedini,
krvavi
nož
i malj
za pokolj
našeg imena.
Krvlju aspidinih poroda
urezan je mač zarobljeništva
u naše osljepljene oči.
Miriše crnica
nagih, spaljenih i nevinih
tvojih Bože, sinova i kćeri.
Iz kolijevke otaca naših
ječe okoćene otrovnice.

Granu li ovo toplo sunce samo za njih?
Pooraše nam vjeđe tuđim plugom
i sve žetve i sve kletve,
u olovu i čeliku
Avramovog predskazanja
ostaviše pečat sahranjenog vremena.
U gnusnom kalu na strnjištu pakla
ne klija više pšenica.
U Pandorinoj kutiji
kršten je
testament zle maćehe,
pepelom je i krvlju
naših kostiju poškropljen.
Nad ikonom starom
grakću lešinari,
ko hridina šuplja
ječi djevičanska stid.
Iz okorijelog opanka
potomstvo množe
iz naših žuljeva i rana
podigli spomenicu
i na sudnji dan
polegli kukavičja jaja.

Slutim,
zadnja klonuće svetinja
i iznemoglo ćutim,
a za stolom
beskućna sirotinja gladna cvili i plače.
Uminuo je naš dan.
U zavičaju pastira
sipi ta jedna
jedina,
čista
ljudska suza,
k’o žižak gine.
Čije crkve ovo
drhti voštanica?

Zarili su nam glavu u zemlju,
probili nabrekle dojke
i svih ovih godina ropstva
ubijali nam
i sjeme
i pleme
očeva,
predaka
i rod sadašnji
i rod budući,

Zemljo,
ženo,
vječita udovico,
majko,
suzo monaška,
dlanom desne ruke
čijim sjemenom se plodiš?
Trudovi ti očiju naših tama,
čijoj lozi i plemenu nejaku djecu rađaš?
K’o napuštena barka
u kakva bespuća plovimo,
u čije zore uranak čekamo,
kroz čije prozore gledamo
kad nije u toj kući ni podruma ni tavanice ?

Ostala si naga.
Čovječe,
sine Davidov,
orlov dare,
ime ti začeto
u istrbljenoj jezgri.
Ni traga ni glasa
ne ostade od nas.
Šta to život biješe
dok smo širili nade
ko labud krila,
u čoporu hijena
svijetla nam duša
kao najsvjetliji oltar
klonula u ništavilu
pod kamenom

nožem
i maljem.

(C) Maria Deyana