LjubaNe MIrišu
MIRIS
BOŽURA
Pusto je Kosovo polje,
vrapci kljucaju vreme.
Vetar doneo nespokoje,
i na pleća teško breme.
Božuri ni u snu ne mirišu,
seta dušom piri.
Otišli su, da opet dišu,
da razum srce smiri.
Otišli su, prognanici mnogi,
od zlih komšija da se sklone.
Šamarom baborogi,
nepravdu noćas gone.
Sloboda se noćas čini daleka,
dok im lome kolevku i nadu.
Budućnost samo hrabre čeka,
nju ni zli vetrovi ne kradu.
Ne mirišu više božuri,
tama pada na snove,
Pred zlom se ne žmuri,
Kosovo u mirise zove.
(C) Ljubodrag Obradović