
PODMLADJUJEM
SEĆANJA
Na hiljadu strana
izmiču mi zvezde...
Mesec se ogleda
u svakom mom stihu
i žmirka na jedno oko.
Sve bih dala
da te se nisam setila...
Vuku me nemiri
u podzemne hodnike
sa lavinama nostalgije.
Spavaš negde u meni -
čuvam te usnulog ispod kože.
Ova pesma je sitnica:
Znam da nema smisla
što sjedinjujem
razdvojene ruke
na drvenom mostu
kojeg su davno
srušili severni vetrovi.
I ovog proleća
čudesnom igrom krstarenja
dotrajalo naliv pero
vraća te
iz prašnjavih zapisa.
Takav je naš umetnički svet
skrojen od
neprestanih lutanja
i zamršenih osmeha...
(C) Lepa Simić