Zbirku "Živjeti slobodno" od stotinjak pjesama, autor je podjelio u tri
cjeline, tri ciklusa sledeći, upravo, gore navedeno trojstvo. U prvom
ciklusu "Trčim za sudbinom ludo zaljubljen u budućnost" dominira
refleksivna poezija, dakle racionalni pristup stvarnosti, ma kakva ona
bila i ma koliko mu ona bila nesklona. Pjesnik je svjestan prolaznosti
gdje se riječni tokovi javljaju kao dominantni motivi i simboli ove
životne neumitnosti. To kao da autoru nije dovoljno, jer se na ovu, već
samu po sebe opterećujuću činjenicu, javljaju i druge otežavajuće
okolnosti. Ideal ovog ciklusa je sloboda, koju nikad do kraja nismo u
stanju da osvojimo, mada joj u svim segmentima težimo. Toliko smo je
željni, a ona nam tako nestašno izmiče. Ta žeđ za slobodom pjesnikova
je opsesija, pa kad je osvojimo i prigrlimo kao da ne znamo šta ćemo s
njom. Zato je ovaj ciklus pun pitanja na koja autor nema pravih
odgovora, ali zato ima nagovještaja:
Ali doći će i sunčani dan,
Računi se na kraju svode.
Samo da nam vetar
Donese dašak slobode.
Za pjesnika je sloboda isto što i disanje, pa i kad je nema on vjeruje
u njenu reinkarnaciju, u njen svečani povratak, a zato će se pobrinuti
čak i prirodne sile. Da bez slobode ne može i da mu je ona itekako
važna, naročito u stvaralaštvu, jer bez slobode umjetnosti ne bi ni
bilo, autor pečatuje u stihovima:
Za mene, u pesmi prava je
sloboda.
Taj zanos niko mi oduzeti ne može.
Tako ovom mišlju nagovještava novi, drugi ciklus pjesama pod naslovo:
"Tu smo, ni bombe nas izbrisati neće". Rodoljublje je već polje u kojem
je vladar duša. Kao što ne može bez slobode, kao čovjek i kao pisac,
autor ove zbirke ne može, a da ne iskaže i svoje rodoljublje. Tu je već
prkosan, kako i priliči narodu kojem pripada. I da hoće, njegova duša
ne može biti pokorna jer ne pripada ropskim dušama. Njegova duša teče
zajedno sa Moravom, kao što su vjekovima tekle duše njegovih predaka,
čije su mostove, one andrićevske, srušili pokorni sljedbenici
prekookeanskog Velikog Brata. Ovdje autor sumnja i u vjetrove koji
donose dašak slobode, ali se uzda u Boga:
Ako vetrovi pomognu
Moćne tirane,
Imaćemo boga uz nas.
Ovdje se duša spaja sa svojim tvorcem, sa Bogom. Mada su njegov narod
napustili i od njega ruke digli i ljudi i priroda, Bog kao nadsila,
vladar naših duša, napustiti nas neće. To vjerovanje hrani drugu moćnu
silu - dušu. Ovdje je bog napisan malim početnim slovom, Jer i čovjek i
rijeka, i vjetar se pišu malim početnim slovima, ali samim tim nisu
ništa manje moćni, a i autor je, na neki način, intimniji sa bogom.
Osim što se uzda u boga, Obradovićeva duša je i u tajnom savezu sa
Moravom:
Njene obale gazile su
čizme svakojake,
Ali slomili nisu duh njenih vrbaka.
Autorova duša je zaječala i nad sudbinom prognanih, čije se duše viju
po nepoznatim drumovima i čija je sudbina neizvjesna. Pjesnikova duša
jeca i zbog djece koja noću spavaju, a crni lešinari baš noću nadlijeću
njegovu otaxbinu, kao da ih je sramota da se dalju pojave i pokažu
svoje nakazno lice. Noću, kao i svi zločinci I lopovi, ruše i mostove
koji spajaju obale i ljude i iznad svega ona ljudska i pjesnička
zapitanost, začuđenost i začudnost široke pravoslavne duše:
Srca su nam široka, ali
vas ne razumemo.
Na naša vrata otvorena samo zakucajte
i uvek možemo da se sporazumemo.
Rodoljublje sa širokom pravoslavnom dušom drugačije i ne umije već da i
neprijatelja pozove u goste, jer ga doživljava kao nužno zlo, kao
prirodnu nepogodu, kojoj će, kada sve prođe, otvoriti vrata i ugostiti
ga.
Trociklična kompozicija zbirke u svom zadnjem odjeljku, pod naslovom
"Zvezde u očima, u srcu žar", dvjema silama iz prethodnih ciklusa
pridružuje najosjetljiviju, onu koja stanuje u srcu i za koju još
kažemo da je zadužena za osećanja i za koju još kažemo da je ljubav.
Čini nam se da je ovdje autor na svom terenu, što pokazuje i brojnošću
pjesama, ima ih koliko u oba ciklusa zajedno. Uz ljubav ide i muzika
kao lajtmotiv, koji upotpunjuje zanos, želju, čežnju, strepnju:
Danas sve je to prošlost,
Ta čežnja, taj zanos.
Ima tu nešto i od Lorke, gdje se ljubav u prirodi sjedinjuje:
Vetar je milovao
Mlade ti, vite grane
A on je šetao prste
Pejzažima svete tajne
I djeca prirode su tu i zato "svirajte Cigani, jer draga je moja
otišla", a možda i Puškina ima. I mjesec je tu, vjerni i ćutljivi
pratilac zaljubljenih, da posrebri i okiti ljubavni zanos. Za autora
ove zbirke žena je neiscrpna inspiracija, vječito nadahnuće bez koga
život i ne bi imao smisla. Kada je u pitanju muški lirik, strast
nadvladava razum i žena obavezno mora biti lijepa, a sve što je lijepo
teško je zadržati:
Dugo krasna,
Devojko zlatna,
Divna ti mašna.
Ali drugi mladić
Sad ti kosu češlja
I miluje oči
Kad ljubav prođe, ostaje onaj vatreni ljubavni žar u srcu i oči još
uvijek sijaju kao zvijezde, jer onaj ko je volio i bio voljen u
povlaštenom je položaju, taj ni mrziti ne umije jer već na novu ljubav
misli. Muškom liriku dovoljan je i jedan tren ljubavi, možda samo
pogled, pa da obnovi "u srcu žar".
I zašto ovaj tren da
kvarimo,
Kakav je - takav je, ali naš i samo naš.
Muška lira ima kratke, jasne i odsječene tonove, baš kao što su im i
želje. Žice na njihovoj liri su nategnute do pucanja tako da reaguju na
svaki i najmanji dodir, dovoljan je i blag pogled pa da zatrepere.
Ljubodrag Obradović se u ovoj knjizi borio sa svojim unutrašnjim
nemirima.
Ta borba nije bila nimalo laka, ali je slatka jer je na svijet
iznjedrila ovu knjigu.
Veljko
Stambolija
