Lepa Simić, Cirih
Rođena 14. maja... u Kosovskoj Kamenici. Posle srednje završene škole
otišla je da živi i stvara u Cirihu, u Švajcarskoj. Zavičaj joj je
ostao večito u srcu. Srećna je majka. Optimista, idealista. Romantična
je i duhovita.
Isuviše istinito - kristalno i jasno piše u svojim pesmama.
Pesme objavljuje u svim medijima širom sveta. U dve najznačajnije
pesničke zbirke Lepe Simić ubrajaju se NAJTIŠE POSVETE /2015/ i CVETNI
PUT DUŠE /2015/.
Član je Udruženja srpskih pisaca Švajcarske i Udruženja pesnika Srbije
- PoezijaSRB. Učestvuje u svakom izdanju zbornika ZAVEŠTANJA, koji
izdaje Udruženja srpskih pisaca Švajcarske i u svakom zborniku koji
izdaje Udruženja pesnika Srbije - PoezijaSRB.
Član je uredničkog tima za realizaciju mnogih projekata na portalu
poezija.srb, odnosno na sajtu www.poezijascg.com, i član je redakcije
Časopisa za poeziju - PoezijaSRB, koji izdaje Udruženje pesnika Srbije
- PoezijaSRB.
Nagrađivana je više puta. Pisanje je inspiriše i čini srećnom.
Veliki je čitalac, ljubitelj eseja i poštovalac mnogih pisaca.
NAJTIŠE POSVETE Lepe
Simić- O autoru i poeziji, Ljubodrag Obradović
„Naslonio si se kao breg na srce moje”
Lepu Simić znam odavno, čini mi se od kada poznajem sebe. A upoznao sam
je ne tako davno, početkom 2006. godine, putem interneta, na samom
početku rada sajta namenjenog poeziji www.poezijascg.com. Od tada do
danas, lično smatram da smo vredno radili i u toj našoj dugogodišnjoj
saradnji uspeli.
Lepa je podržala pomenuti sajt od samog početka i aktivno radila
uporedo sa mnom na njegovim sadržajima, a sve u svrhu davanja šanse
poeziji da putem interneta uđe u sve domove, postane svima dostupna i
tako svoju misiju u kreiranju boljeg i pravednijeg sveta za sve njegove
žitelje uspešno ispuni.
Jer… “Pesma je nešto najlepše, najosetljivije. Pesme su nam kao deca.
Trajemo u njima… Zato Vas , kao veliki zaljubljenik poezije, proze i
drugih pisanih formi, pozivam - “dođite da se družimo. Pomozimo jedni
drugima, svima su nam slabosti iste… I nemojte se nikada zapitati, šta
je presudilo da posegnemo za olovkom i okušamo se kao pisci, pesnici…
Odgovor je u nama samima i teško ga je dočarati rečima”… Tako je Lepa
napisala u uvodniku bloga PoezijaSRB, gde mnogi mladi pesnici objave
svoj prvi stih, svoju prvu pesmu i nestrpljivo čekaju komentar
iskusnijih kolega pesnika.
A šta napisati o poeziji Lepe Simić? Ja oduvek znam da pesnici na papir
stavljaju ono što u njima dugo obitava, što im se u mislima snuje, tka
i onda iznenada, kad samo poželi, iskorači na belinu papira, a da
pesnici toga i nisu svesni.
Ta igra rečima, te rime u svoj svojoj veličanstvenosti pokušavaju da
promene svet, a sama pesnikinja zna da je to neostvarivo, ali zna i da
velike misli koje su joj obeležile mladost, zrelost i život moraju na
papir.
Početna pesma ''VOTKA S' LEDOM'' je upakovana u najlepši
celofan za poklon setnima i srećnima, jer u sebi donosi sećanje na prvi
poljubac. Ima li nekoga ko je to zaboravio? I skoro da nećete naći ni
jednu pesmu u knjizi koja vas, bar jednim svojim delom, neće oduševiti
i pokrenuti ono lepo u Vama:
SMS SESTRI
Mila
Posmatram tuđe bašte
Miriše majčina dušica
Tražim leptira u travi
Pred mojim zenicama
Promiču sećanja
Nekad se i našim vrtom
Širila muzika
Isuviše istinito piše pesnikinja Lepa Simić, onako kako to samo
pesnička duša može i ume, pa u istoj pesmi kaže:
Čežnja mi je razdirala
grudi
Šta još da ti napišem
Da vas SVE bezuslovno volim
Jedva čekam dan
da vas zagrlim
Tako je sestrice moja
Život je igra i avantura
Spakovan kofer
Kraj vrata čeka
DOĆI ĆU VAM JA
Lepa nije žurila sa objavljivanjem svoje poezije, naprotiv, ona je tu
ideju štampanja svoje knjige usporavala koliko je mogla. Ne zbog toga
što se plašila suda javnosti o svojoj poeziji, već zbog svoje težnje da
sve njene pesme budu pažljivo čitane i pročitane, pažljivo klesane i
isklesane, pre svega od nje same, pa onda od ostalih u tom procesu
nastajanja knjige. Jer, daleko od toga da Lepa piše poeziju samo za
sebe i sebi najbliže, ali pre silaska poezije u arenu pred
zaljubljenike, poezijom mora biti zadovoljan i njen stvaralac.
Koliko je takav njen stav bio opravdan, prosudićete i sami kad pažljivo
pročitate ovu knjigu, a ja mislim da je takav pristup pun pogodak!
O čemu to piše Lepa Simić u svojim pesmama? O ljubavi i samo o LJUBAVI…
O ljubavi i simpatijama suprotnog pola, o ljubavi prema svojim
bližnjima, o ljubavi prema rodnoj grudi i svom zavičaju, o ljubavi
prema prirodi i njenim lepotama, o ljubavi prema životu. Jer, ne zna se
nikad šta čoveka pokreće, ljubavne čari kojima smo okruženi ili
odsustvo tih pokretača spokoja i sreće ljudskih bića. Sve ćete to naći
u njenim mnogobrojnim pesmama kao što su: MAMA SANJALA SAM TE; SMS
SESTRI; AKO SE VRATIM i tako redom…
Ova zbirka je pravi događaj za pamćenje. Puna je dirljivih, veselih i
setnih pesama. Umetnik je često zatočenik nadahnuća i samo kroz poetiku
može sagledati taj put... jer nije lako prebirati po emocijama i
sećanjima.
Lepa Simić “nalazi oduška u njenim mnogobrojnim pesmama. *Neću oprati
lice, ni ruke na tebe mirisne. Bojim se da izbrišem trag najlepšeg
sna...* (Neću oprati lice) Ljubav -taj veličanstveni san na javi, tu
pokretačku snagu života naša pesnikinja varira na više načina: i u žalu
za izgubljenom i u sreći zbog tek nastale…” (* Miljojko J. Milojević).
Dakle, Lepa Simić je svojom prvom knjigom poezije “NAJTIŠE POSVETE”
tako glasno poručila celom čitalakom svetu - ljubav je nešto najveće i
najsvetlije. Oslonac. Za Lepu, ljubav predstavlja život. Ta činjenica
je poznata, ali odavno nije to na tako poetski način zapisano...
A Lepa je jasno dokučila dijalektičku stvarnost sveta, jasno je uvidela
u svojoj poeziji svu prolaznost svega što nas okružuje, ali nikako ne
pristaje na to, jer bar se u poeziji ne treba predavati i pristajati na
sve zakonitosti koje nas okružuju i život usmeravaju na staze kojima
nismo zamislili da koračamo.
Odličan primer te dobro iznijansirane strategije da se treba uzdići
iznad trivijalnosti kojima nas život obasipa, svakog dana, svakako
trena, Lepa nam poklanja u svojoj pesmi *KAO DVE STATUE*.
Naslonio si se
kao breg
na moje srce
Ni zrnce čari
ni ljubav ne osećam
hladne mi obloge
na tesnom osmehu
miruju
Sve tinja
kao ugarak
Potrošio si se
u oku mom
Tu smo
kao dve statue
za oči prolaznika
A ljubav je neprolazna, iako “potrošio si se u oku mom“... Ljubav živi
u nama uvek i zauvek, “tinja kao ugarak“ i kad jednom zakorači u naše
srce i nasloni se na njega, ostaće tu zauvek, pa makar bili „kao dve
statue za oči prolaznika“.
Ljubodrag Obradović

Miloš Ristić i Ljubodrag Obradović - autori recenzija za knjigu Lepe
Simić
NAJTIŠE POSVETE
RECENZIJA - Poezija Lepe
Simić, Miloš Ristić
NAJTIŠE POSVETE - Poezija Lepe Simić, su zbirka poezije u kojoj se na
različite moguće načine konkretizuje odnos između lirskog centra -
jedinke i zavičaja koji je predstavljen ili u porodici ili u ljudima
koji joj nedostaju. Ono što povezuje te dve strane najčešće je čežnja,
ljubav, naklonost, dopisivanje itd. Prostorna udaljenost, odnosno
širenje životnog prostora u direktnom je obrnutosrazmernom
proporcionalnom odnosu sa gubitkom ili nedostatkom sreće.
Prostorna udaljenost širi se i na vreme pa poetski narator ili jedinka
sve manje biva u realnom a sve više se vraća u ono neko, prošlo, bolje
vreme. Vreme sreće, mladosti, nekih nevinih pogleda na svet. Prva u tom
krugu nedostajanja je majka. Njenim odlaskom pesnikinja žali za
osećanjem što prestaje da bude nečije čedo i ćerka. Taj osećaj
nadoknađuje stihovima brige i nežnosti koje piše za svoju ćerku.
Čitava ova zbirka kao da je jedan spomenar sećanja, ljudi, mesta,
osećanja i čežnji prema zavičaju koji je daleko i ljudima koji su joj
bliski. Pored čežnje prema roditelju i čežnje prema rodnom kraju
centralno mesto u zbirci predstavlja čežnja prema dragom. Sve je to
obavijeno i snažno prožeto nekim velom sećanja pa i ne čudi što poneki
stihovi u celosti i glase ,,Sećaš li se'' ili ,,Stižu me sećanja''. I,
koliko žali za prošlom i završenom ljubavi, toliko i poziva na novu
ljubav - pesnikinja ceo smisao postojanja vidi u ljubavi i voljenju.
Zato i poziva ,,Hajdemo negde večeras'', negde gde bi doživela nova
sećanja i nove momente, neka nova pamćenja u njenoj duši i srcu.
Hajdemo negde, ona poziva dragog, ili budućeg dragog, da - ,,Upisujemo
pečate postojanja''. Za Lepu Simić se postoji i biva samo ako se voli,
tačnije samo ako se biva voljen, ako je ljubav uzvraćena. Pesnikinja,
različitim vrstama ljubavi, voli sve ljude u njenom svetu. Zato piše
jednu pesmu majci, jednu za ćerku, jednu dragom, jednu najbližoj
drugarici. Te su pesme njene u formi pisma, i pesnikinja čak to i ne
krije - pesmama kao pismima ona poziva na večnost i zahvaljuje ljudima
koji joj znače. Nedostajanje nije samo fizičko, prostorno - ono se kroz
njene stihove otelotvoruje kao jaka emotivna, svakodnevna, duševna
komponenta.
Miloš Ristić