Bila si...
Ti bila si moje izvorište svijeta
moja Vinčanska relikvija
glinena figurica koju sam netremice gledao
divio se, Svevišnjem se zahvaljivao...
Sada više nisi...
...
bila si erupcija
moja razdragana Etna
moj žar i pepeo
koji sam na grudi privijao
kao melem...
Ti bila si moje svanuće
moj dan, moj počinak
dosanjani san koji mi je osmjeh darivao
i nevjericu, zar meni san da bude java...
Sada više nisi...
...
bila si moj izvor
moje vrelo nad vrelima
moja voda podigmanska
koju sam sa dlana ispijao
kao eliksir...
Ti bila si moja zabluda
nož u ledjima,
zasljepljujuća laž
u koju sam slijepo vjerovao...
Sada više nisi...
Jednom... kada odem,
a ne budem znao kuda...
kada se zateknem u zagrljaju neke kurve
koja prva naidje...
i alkohola, da tvoj lik sakrije od mene
da me slaže da sam srećan...
kada me ne bude pored tebe
da me pokriješ da ne nazebem
i kada se ne budeš više smijala
dok govorim u snu,
nedostajaće ti čak i moj grubi glas
na koji si se uvijek mrštila...
Osvrtaćeš se oko sebe
vjerovati nećeš,
ponadaćeš se da je to samo noćna mora
da će svanuti... da svanuti mora...
Biće ti žao što si...
Biće ti žao što više nisi!!!
Žao će biti i meni
što više nemam ono što nikada imao nisam!
© Miro Beribaka
