GITARA
Sa tugom se sećam tog
divnog vremena.
Tad kad bejasmo skupa
po noći i po danu.
Kad bila si mi sve,
ljubavnica, sestra, žena,
a danas iz gluposti
samo ukras u stanu.
Gitaro moja mila, ti
što bojom krvi plamtiš,
dal’
znaš da si mi uvek ti darivala sreću?
Koliko sam tobom bio
ponosan, ti pamtiš.
Ali danas iz gluposti
to ne mogu i neću.
Ti bez koje ni jednog
dobrog provoda nema.
Ti sa kojom se noćima
družismo na terasi.
Pomogla si da
prebrodim na stotine trema,
a danas za
tobom hladna suza obraz kvasi.
Ti što u
ćošku zaboravljena tužno dremaš
a onih dana ne mogoh
bez tebe da maknem.
Danas smo daleki jer
ni trena za mene nemaš
a tako bih voleo da
ti žice jos jednom taknem.
I da hoću protiv
sudb’e ne mogu da se borim
jer znam da
više nikada neću čuti tvoje zvuke.
Znam da uzalud čeznem
i vatrom želje gorim,
kad iz gluposti
k’o nebo daleke su ti moje ruke.
(C) Zlatko Knežević