POEZIJASCG -

[dragicazdralic]

Citat:

ODLAZE

Odlaze, neke jeseni prolaze
U svoja sigurna skrovišta
Da spavaju do nove zimske zore
Da zimu ne more.
Odlaze, neki ljudi, idu putevima
Sredinom tih staza, što možda
Sve sudbine idu bez putokaza.
Odlaze vode u virove, u svoje izvore
Teku želucima i grlima
Teku putevima,
I potoci, kroz korita, rastu, vriju
Odlaze ptice da se na zapadu griju.

Odlaze gradovi, zemlje se prose
Odlaze od žita, priproste kose
One su žnjele i travanma smrt nosile
Odlaze polja, što su ih naše ruke kosile.
Odlaze koraci, za nogama se gube
Odlaze ljudi, Å¡to prestaju da vole, da ljube
Ljubavi, što se mimoilaze, evo bježe
Odlaze snjegovi, tamo da sniježe.

Odlaze zime, da svoja proljeæa traže
Lutaju rime,kako æe koja da se složi i da se snaðe
Odlaze pjesme, sele se u življe duše
Gdje djeca rastu i život ruše.
Dolaze mladosti da se raspredaju.
Po sjedim kosama, to se prvi poljupci rose
Raðaju se samo noge bose.
Mladosti zriju da prkose, da život nose.

Prohodali su mali ljudi
Po velim stazama života.
Pale su kupine sa draèinog plota.
Prezrele-ubraše ih crvi što zemlju plode.
Opet æe da se zaèmu i da se rode te žetve i žita.
Razvaliæe se rijeèna korita.

Jeseni i zime, možda æe uplašiti ptice
Pa i sjede vlasi ako budu žice
Po kojima razgræu se nove pelene života
U njima pjesme, Å¡to ih obuvaju noge bose
Å to ih mladosti po sebi iznose
Nove æe ljubavi da se prose.
Po novim poljpcima, želje æe da se nose
Evo dolaze...
Evo dolaze,
Onima koji odlaze
Neke staze
Po kojima samo oni znaju
Da ih gaze.

1995

NA PUTU ÈOVJEKOVIH ŽELJA


U ŽELJAMA NA PUTU PLANINARA
U PLANINAMA NA PUTU ŽIVOTA
U PLANINARIMA NA PUTU ŽELJA
UVIJEK POSTOJE PLANINE....

1995

TA LJUBAV

Tu ljubav
Izvlaèila sam ispod šina
Brzih vozova.
Spašavala je
A sama sam je tamo ostavljala.
Tu ljubav
Ja sam bacala u more.


Birala sam najveæe uzbrdice
Najveæe uzvišice
Sa kojih æu je zakotrljati.

Nosila sam je vodi i kamenju;
Å ta sam sve radila s njom!
Å ta sam sve radila
da je izgubim,
a ona se tako uporno vraæala.
Èeka me pred kuæom
A neæe unutra.
Spava sa mnom
A neæe da me zagrli.

Budi me
Samo da me podsjeti
Da postoji.

Å APAT TVOJIH KORAKA

Å apat
Tvojih
Koraka
Èini
Mi
Se
Kao
Grmljavina
Moga
Života

1997


HERCEGOVINA

Hercegovino, zovem tvoje ime
E da si mi poput rime
Rijeèi bi mi raðala.
Pišem travama
Hoæu da znam
Èiji skut èuvaju
Oblaci, Å¡to mi suze raznose?
Zovem te da mi kažeš
Èije ne znam ime.

Hercegovino, budi baklja u noæi
Pjesma ova, Å¡to ponosna
Prolama daljine.
Visine nose tvoje medalje.
Èuvaju oblaci sveèane vrpce
Daleko od gladnih vjetrova
Stoje riznice tvoje.
Moj prigušeni bol neka kaže, da
Eho nasluæuje zov.

Govor iz daljina
Ne dolazi mi u jatima.
To su samo Å¡apati
Što su prevarili granièare,
Tiho i jasno ušli im u snove
I prošli bezbjedno
Kroz te raskrsnice.
Taj govor, kao Å¡apat
Dolazi mi kao tvoje raðanje.

Hercegovino,neæu da prièam
O snovima Å¡to me bude
Po nepoznatim sobama.
I mahovine razrasle
Jeèe u svojoj samoæi i zovu me.
Uporno me zovu, ali zalud
Krik ždralova ne èujem
Ne èujem ni šum žita
Nièu tišine, od kojih boli glava.

Iznikle tišine iz bola,
Pronikle iz èežnje-suze.
Iznikle iz tišina-nove tišine.
Gdje da se sakrijem
Od vjetrova mojih?
Èežnja mi pretekla bol
Oèaj progovara sam,šapæe.
A ja æu da vièem!

Neæe me uæutati
Ni najaèe grmljavine
Plaè mi ne muti potonji vrisak
Èekaju me tvoje daljine.
Tamo gdje poèasni koraci zvone
Probudiæu sve sanjare
Da te gledaju Å¡irom,
Da oèi otvaraju, da progovaraju
H E R C E G O V I N O
1997

SPREMNA SAM ZA PUT



Molila bih oblake Å¡to plove nebom
I trave nove Å¡to rastu nad brijegom,
Molila bih cvijeæe što cvijeta samo
i novo drveæe, što raste tamo,
tamo daleko...neka me èeka...

Tamo daleko gdje kiše duge prose.
Gdje trave se kose.
Tamo daleko
Gdje i kad kiša pada
Zvjezdano nebo je nada.

Tamo daleko gdje Neretva spava.
Ni sanja, niti budna zbori.
Niti pjeva, niti pjesmu sprema.
Tamo daleko...
Gdje me više nema,
Al sve mi susret sprema.
Tamo daleko

Gdje pjesme su me sretale na pola puta
Gdje duša ne luta
I kamen se otvara
Tamo gdje su moje ostale ptice-
Golubovi i grlice.
Tamo gdje su moje ostale njive
Nezasijane.
A jesen žetvu snije.
I klasje Å¡uti.
Ne žuti.
Gdje se oblaci slažu
Da se zbroje.
Moje suze samo
Još zbog toga postoje.

Zavièaju da u susret krenem,
Pa da usput i svenem!
Tvoja æe voda srcu mome
Kao ptica na dlan leæi.
Kao voda što kroz dlan neæe uteæi.
Prièaæu o sreæi, kao ptice
Kad krenu dole, na jug.Oblak im jedini drug
Kad prave krug, beskrajan i dug
Nad kuæama našim...

O kako se plašim!

Snove mi pohode dobre vile
Pa sanjam te idile što su dušu moju vodile
Dušu moju pohodile, dušu moju
Srce moje povodile, sve ka zavièaju.
O kako se bojim
Da æu još samo zbog Juga da postojim.

I kako se snažim.
Pa gorim od sreæe kao smreka.
Jer æe nove vatre ognjišta da pale.
Da suvarci gore, od sreæe æe da jeèe.
Hljeb æe da se peèe.

Ruka ruku traži
Suza suzu snaži
Evo tu sam...
Spremna sam za put
Kao pod majèin skut.
Kao vjetar drag u kosi.
Kao plima Å¡to se nosi obali svojoj.

Evo tu sam
Tako mala pod nebo zavièajno stala.
Prkosim suzama,hodim starim stazama
Uspomene pohodim.
Trešnje berem
Po drveæu se verem.
I penjem se na brežuljke kao nekada.

Evo tu sam...samo æu da lutam
Po travama da plivam, kao po moru
Ljubièice berem i da se skrivam.
Kosovima da glavom klimam u znak pozdarva.
I nikada više, da se zakunem sada
Neæu da se hvalim, tuðim morima,dalekim gorjima
I livadama rosnim.
Moj æe zavièaj da me primi,kao rosa
A ja bosa, sve æu livade da pretrèim.
Svima æu da se hvalim
Krugove od sapunice opet æu da pravim, kao nekada.

Ako me bose noge moje izdaju
Pred trnjem i draèom, leæi æu u travu
I tako ranjena tužiæu se mravu.Moja æe krv na moju zemlju
Pasti, i sve æe rane zarasti.

Evo me tu...
Pred snovima svijeæe palim
Evo me tu...
Pred oèima zvijezde lovim
Evo me tu...
Kao leptir pred cvijetom stojim,ljepote brojim,
Å irim krila...
Tako mi svega moga
Tako mi djedovog groba
Evo tu sam, spremna sam za put
Kao pod majèin skut,kao vjetar drag u kosi
Kao plima Å¡to se nosi,obali svojoj

11.09.1998

LJUSKA MOGA JEZGRA


Umiješ li da se uneseš
U orahovu ljusku
I zatvoriš u njoj
Jezgro svoje duše?
Ja ne umijem.

Umiješ li biti slab
Kao srna na Å¡umu smrti
I biti lijeva strana
Desne strane svijeta?
Ja umijem.

1993