lepa_S

Pridružio: 17 Avg 2006 Poruke: 924 Lokacija: ch
|
Poslao: Èet Mar 17, 2011 6:36 pm Naslov: Stih dana i pesmu nedelje Februara bira - Lepa Simiæ |
|
|
Sih dana i pesmu nedelje Feb.birala Lepa Simiæ
Stih dana i pesmu nedelje bira Lepa Simiæ
PESME NEDELJE JANUARA 2011:
◦Ponovo zaboravljam – Bogdanka Rakiæ
◦Uradi neÅ¡to aman – Spasoje Ž. Milovanoviæ
◦Jela – Miljojko Milojeviæ
◦Plaè u duÅ¡i – Darko Kolar
FEBRUARSKA IGRA-Branka Zeng
Vezom se belim jele okitile,
ponosne vitke, u kolo se viju.
Sve su se vetru milo poklonile,
ko da mu poziv šalju, da igraju.
U frulu momèe da zasvira tako,
ko fijuk tihi što sada se èuje.
Uz prozor grana, takt daje lako
vetar to jele, tek dahom miluje.
Noæ tiha posta, uzdah èuti želi,
tren veènost je njihovo preplitanje.
Složno se njišu ko šlajeri beli,
vetar sad ne zna, je li to igranje.
Pritaji se, baš ko da nešto èeka,
prikuplja snagu, znaju one mile.
Tako je to bilo od pamtiveka,
na vetrove šale, one su svikle.
© Branka Zeng
СИТАН БОЖИЈИ СТВОР Живомир Миленковић
PESMA NEDELJE
PLAÈ U DUŠI – Darko Kolar
БЛИЖА ТЕБИ - Снежана Драгићевић
Да је постеља небо,
а ти мој Анђео;
клекнула бих пред тобом
и признала љубав своју;
када би ти то пожелео.
Мирисала твоје руке
другачије од свих других,
и у ноћима љубави
чувала се за сан, за наше снове;
када би ти то пожелео.
Уплитала песме у риме,
кроз проседеле године твоје;
голубовима допустила
да семе љубави наше разносе;
када би ти то пожелео.
„Ходајући кроз јесење лишће
боје сунцокрета и мака,
испред светога Храма,
била сам ближа Богу; и теби,
јер си ме ти пожелео.“
© Снежана Драгићевић
Песма прочитана 14.02.2011. године у Клубу КЦК у Крушевцу
на песничкој манифестацији *О ЉУБАВИ И ВИНУ*
*
TI SI MOJA PRIRODA -Darko Kolar
Ne može se gaziti
tek pokošen travnjak,
niti stopom gasiti
tek roðenog svica,
to siæušno biæe
koje nam svetluca.
Reæi æu im
zadrhtalim glasom:
ti si moja priroda.
Ne može suša
isušiti izvor
sa stare èesme
gde smo pili vodu,
gde sam u vodi
tražio boju
tvojih oèiju.
Gde se kap otegla
spojena
iz dva srca
kada sam
u šaci pokušao
da je nosim.
Ne dirajte
kljuèeve tajni,
gde u duši
stoje zakljuèane
uspomene naše
drage
saèuvane.
© Darko Kolar
ŠTO JE TVOJE TO JE I MOJE © Vesna Dimitrijeviæ
Morao bi iz sebe
da isipaš reèi,
magiène i lekovite,
poput medovine.
Da se u mojim
procepima i pukotama slivaju
i prže posejano seme zla;
da prodiru u bit
mog raspršenog jezgra
i svojom snagom
ga sastavljaju od molekula.
(Raspršilo ga je tvoje nedelo!)
Morao bi da me voliš
znajuæi da u tebi vidim
neprijatelja …
Morao bi imati dušu
-èistu i mirisnu,
k’o prostrane šume
svete kedrovine
-da je udahnem
punim pluæima
i prihvatim i tebe
i tvog nedela posledice…
Da ih prihvatim kao da su moje!
*
U mom oku utuljen je sjaj
-ona deèja naivnost…
I…
-Opraštam neverstvo.
Prihvatam tu ženu
i vaše novoroðeno dete.
(A da ne osta noseæa
ništa ne bih znala!)
Samo ne znam
gde da izbunarim
onu drugu sebe,
onu istu mene,
koja ti je više
no samoj sebi verovala!?
Glavu sam za tebe dala!
“Ljubav kad je iskrena i duboka,
lako prašta…“
Ali ja nisam Andriæ i mislim da:
“Ljubav kad je iskrena i duboka,
ne èini svašta…“
© Vesna Dimitrijeviæ
PESMA NEDELJE
JELA -Miljojko Milojeviæ
Na proplanku iznad sela,
ispred šume i bokora jorgovana,
stasala je, zimzelena, vita jela.
Ispod njenih gustih grana,
u svežini njenog hlada,
vezak vezla pastirica Jela mlada.
Vez’o sam joj slatke prièe
o ljubavi što iz mladog srca nièe.
Zanesena u svoj vez
gledala me s èežnjom vrelom
a na platnu snežno belom
širio se velièanstven rumen slez.
Jesen stiže: magle… kiše…
Ispod jele ne ljubi me Jela više!
Moja Jela, moja ljubav, èežnja, nada
vratila se u svetlosti velegrada…
Joj, uh, ah, što boli,
što srce strada
pastirica kad se voli!
Kad se ljubi pa izgubi
u sivoj džungli velegrada…
***
Ej, taksisto, koèijašu,
gasi tadžu, gasi gas!
Ne vozi me u velegrad,
veæ u krèmu staru našu
da utulim gorki jad,
u vinu da naðem spas…
In vino veritas!
© Miljojko Milojeviæ
SLUTNJA - Zvonimir Zvonko Giliæ
Ja kalem kopam, prskam, zalivam,
Èuvam ga od bolesti i štetoèina,
Od raznih ala,
Boga molim da ga saèuva
Od grada i oluje,
Od raznih zala.
Ako mi nebeske aždaje ipak,
Istrgnu kalem iz moga života,
Moga srca i mojih ruku
kalem æe da se osuši,
tada æe za kalemom nastati
veliki bol i tuga u mojoj duši.
Slutim!
© Zvonimir Zvonko Giliæ
VINOGRADI-Ljubica Vukov-Davèik
Pogledom preleæem
Na vinograde rasutim po Fruškoj
Sleæem
Na
Bogatstvo lepote loze
Uredno vezane
Lepo srezane
I
Šetam meðu
Lejama diveæi se
Rastinju koje na èokotima grca
TIÅ INOM-Branka Zeng
Noæ
utihnula govor
usnulih misli
gledam
na licu pokreti
prolaze
u tihom hodu
ka buðenju
topline kojom prekrivam
usne razgovorom
bez reèi
dodirom govorim istinu
neskrivenu
povojima glasa.
© Branka Zeng
ZVEZDANA PUÈINA-Zorica Brkiæ“
Nebo je zaista puno
božanskih znakova
… kada se zvezde
ipod meseèevog luka
u jata skupe
bliskosti slute …
oseæam
pred jutra rana
svu snagu tvojih misli
kada tvoj san
u moj zaluta
nežno
milujuæ seæanja
nikada
do kraja prekinuta.
Noæ klizi
neèujno tiho
u nama
sve je ostalo isto
beskrajni
okean vremena
kao zvezdana puèina
bezglasnih valova
sudbinski pluta
na nebu punom
božanskih znakova
ipod meseèevog luka
neæu da znam
kraj koga se budiš
i ko ti u jutra rana
ispija
æutanje sa usana.
© Zorica Brkiæ
PISMO NEROTKINJI -Aleksandra Mladenoviæ
Napiši mi
Na neprobojnoj opni
Onu tajnu nad svakom drugom……..
Piši mi
O tetrebima
Kako li zavole
Kako li nam se smeju
Sa nekog uzvišenog mesta
Nama,
Nadmudrenim mudracima
Nezaleèivim lekarima
Neispisivim piscima
Sa neke neucrtane visoravni …
Napiši mi
Po nabusitim tišinama
Isitinu onu nad svakom drugom…
Prostri mi slova
O hijenama
Kako li omrznu
Kako li nam se cerekaju
Iz neke provaljene lešine
Nama
Beživotnim boemima
Raspetim neznabošcima
Pokornim oholnicima
Sa nekog proburaženog èistilišta…
Napiši mi
U pismu nerotkinji i majci
Onu zabludu nad svakom drugom…
Piši mi
O idolima
Kako li okamene
Kako li nam se razroðuju
Sa nekih uplakanih toplih dojki
Nama
Rasturenim niskama perli
Raskrinkanim šarlatanima
Razvedenim supružnicima
Sa neke osunèane gromade mraka…
Napiši mi
Na procepanoj mreni
Onu javu nad svakom drugom…
Piši mi
O jadnicima
Kako li proklinju
O himnama
Kako li nam ih žedne želje poje
O maslaècima
Kako u nedohvatna nebesa gledaju
pogledom kiklopa izbodenog u tapiseriju tuge.
I o paunima með’ šakalima
I o jezicima með’ sabljama
I o nioèemu izmeðu svega
Piši mi!
U pismu nerotkinji…
© Aleksandra Mladenoviæ
PESMA NEDELJE
Ponovo zaboravljam – Bogdanka Rakiæ
Izgubila sam se
u nemaèkoj književnosti,
a neko mi je rekao
da su Man i Gete gubljenje vremena.
Onda sam to vreme lepo izgubila,
ali neæe me ni jedan sanatorijum,
kažu:“Vama nema pomoæi!“,
a kao da oni nekom pomažu.
Nebo je prepuno jadikovkama,
gde misli da smestim?
Svakog dana koraèam, put izmièe,
pejzaži su isti, ponekad to i primetim,
ali brzo zaboravim.
Mislim da je tako, nadam se
i želim da potrèim u tvoj zagrljaj od pene,
da se rodim kao more i da ti zaplivaš,
ili možda kao brod.
Ne, onda bih se nasukala.
Ponovo zaboravljam,
valjda je to strah;
možda od meseèine ili srpa oštrog.
Kad se uplašim,
ja zažmurim i otvaram oèi
tek kada se Mesec napije moje ljubavi,
postane mek i udoban kao krevet
i ja se ispružim na mom plavom æilimu,
ne osvajam jer sam osvojena;
prelivam se kao èokolada i stvaram novu planetu,
za jedan dan, za jedan život.
Planeta lièi na tebe,
slatka je i topi se na jeziku,
kisela je kao voda sa limunom, moj užitak.
Poèinjem da štucam i ti se smeješ,
zabavljaš me i ja se smejem, i palèem,
i ti ne znaš, a možda ne znam ni ja.
Šapuæe drveæe i reke se došaptavaju,
gde je taj most?
To je naša duga.
Ljubavi, poljubi me, izvadila sam svo trnje
i pre no što zaboravim, nahrani me.
Tužna sam kada se probudim gladna.
Tužna sam bez tvog mirisa u kosi.
I kada ne èujem zvuk tvojih koraka u meni, tužna sam.
Strah da kratkotrajni zaborav ne dobije veèni život.
© Bogdanka Rakiæ
ЈЕДНОГА ДАНА© Дуле Р. Пауновић
Једнога дана…
иако је одавно то било
по коби још га памтим…
јато црних птица небо је прекрило
и дуго, дуго њиме је кружило.
А у подне
у очи су се моје сјатиле,
и у подне
сутон је у мојој души завладао.
Тог поднева
у мени су гнездо свиле.
А једна птица,
грабљива и од свих већа,
та једна птица
судбина моја или несрећа,
на моје смирене груди је слетела
и клепћући крилима их је кљувала…
док до срца допрла није.
Једнога дана…
иако је одавно то било
по коби још га памтим…
сунце се у зениту безнађем угасило
и завладао је неки сладуњави мир:
црне птице су се разлетеле,
окончале су пир.
Једнога дана…
знам да ће далек бити
али због коби морам га доживети…
у души, у угашеном оку, у искљуваном срцу…
црни птићи црних птица ће се излећи
а ја ћу трпети њихове канџе и кљунове
и пиштаћу, пиштаћу…довека…
уместо њих.
© Дуле Р. Пауновић
VINOZORJE-Jovan Mihajilo
Crveno vino crvena zora
Crvena kora vinove loze
I belo vino i vino roze
Vino ne vara vino opija
Vino je melem vino nam prija
Vino nas hrabri kad spava draga
Èašica vina vraæa se snaga
Vino i bure i zlatni dud
Popiješ èašu praviš se lud
Èokot i grozd srcu je drag
Vino je mag kad se svetkuje
Vino opija a pesme bruje
Nazdravi kume natoèi vina
Srcu milina kad grožðe rudi
S vinom se živi s vinom se ludi
Za litru vina litru pesama
Boginja vina Boginja dama
Èaše se lome rumena lica
Crveno vino dušu golica
Sa èašom vina bolje se spava
Sa èašom vina vedrija glava
© Jovan Mihajilo
PESMA NENEDLA
URADI NEŠTO AMAN – Spasoje Ž. Milovanoviæ
razumeš
ne razumem
šta sad ne razumeš
ništa ne razumem
je l razumeš da se ti meni nemoguæe mnogo dopadaš i sve to mnogo je daleko otišlo u apsolutno je otišlo
ne
kako ne
pa evo sad ti kažem
ti se meni nemoguæe mnogo dopadaš i sve to mnogo je daleko otišlo u apsolutno je otišlo
je l razumeš sad
da
e
i sad
nekako sam ja tebe zamislio tu nadohvat mene da budeš vazda
kako to
lepo
ja se probudim i ugledam tebe prvo tako sam ja to zamislio
dobro
e
i isto tako ti mi namigneš ujutru
ili kad se veæ probudim
i uštinem te i znam da si stvarna
razumeš sad
razumem
i sad da bih ja taj svoj takoreæi deèaèki san ostvario ne bi bilo loše da ti prièaš sa mnom nekako
o tome
ili o poluosovini za fap na primer
e
to ti ja prièam
a ti naravno opet æutiš
i ja se oseæam kao da prièam sa samim sobom
kako si spasoje
hvala spasoje dobro sam spasoje
šta ima kod tebe što bi naroèito i ponaosob istakao
pa eto
poluosovina za fap polovna malo prešla
imam i neki unterciger za totalnu hladnoæu pa me baš briga za ovo napolju za ove pijaène ratove oko kore od banana i ko li je postavi i što deca koriste paprike za halucinaciju kad ne znaju za bolje i što se donedavna išlo na more kad je toplo i romansa i nije se koristila zaštita od zaraze kad se vodila ljubav kad je zarazna
a je l voliš ti nju i sve to mnogo je daleko otišlo u apsolutno je otišlo
volim
pa kako ti je
pa dobro mi je
malo me probada u levu stranu
al ne znam da l nije od promaje kad nisam nosio unterciger
i stomak me muèi
mora da je od one ovèetine od pre neki dan mnogo je bilo i hladnog špricera na topao stomak i nešto mi žao dabome a ne znam šta tako je bilo
ne možes da me voliš
pa nego šta mogu
pa kako možeš
pa šareno mogu
i uradi mi nešto
vidiš koliki sam
uradi nešto aman
otkud znam šta
zaljubi se u mene
dok cepam drva na primer skuvaj kafu posle opet æe zima da ubodem želju da se ispuni ako si stvarno vila od mene se ne krila
nemam pojma
eto sad sam ti rekao i odoh a ti vidi šta æes sa mnom
il me gurni u moravu da se udavim ko èovek onaj vojvoda prijezda samo sam
eto to ti kažem
mila mila
© Spasoje Ž. Milovanoviæ
Рођен у Србији-Зоран Христов
Ја сам рођен у Србији, брале
крај Мораве што јој поља доји
успомене за њу ме везале
и најлепши осећаји моји.
Ја сам рођен у Србији, брале
крај Мораве што јој поља доји
успомене за њу ме везале
и најлепши осећаји моји.
Ја сам рођен у Србији, роде
хранила ме шумадијска жита
са извора пио хладне воде
мила су ме моравска корита.
Ја сам рођен у Србији, друже
испод њеног слободарског неба
част и понос ту на образ служе
а са другом делиш кору хлеба.
Ја сам рођем у Србији, куме
борио се против душманина
скривале ме густе српске шуме
као некад Старог Вујадина.
Ја сам рођен у Србији, секо
и остаћу где су моји преци
поносан сам јер овде сам неко
ту су моји заштитници свеци.
© Зоран Христов
„
НАОЧАРИ ЏОНА ЛЕНОНА – Небојша Лапчевић
Сиви плочници „Велике Јабуке“
гледано кроз диоптрију ленонки
претварају се у боју крви.
Ту боју не могу
испрати ни водени топови
њујоршких комуналаца,
ни зуб времена
из лабораторија протетике
-сенка у крилу науке …
један човек
издалека
гледа убиство
другог човека, трећи,
четвртог,
од петог је аритметичка прогресија
нарасла до бројанице
млечног пута
ту настаје оптичка варка,
да ли је све велики прасак
ил вечна музика …
© Небојша Лапчевић
01.02.11
Lavirint i Omorika-Bogdanka Rakiæ
Hladnoæa se preko noæi ušunjala
i otpoèela svoju vladavinu
praveæi useke na kori drveta života.
Mešaju se uspomene i želje…
Tri grada, tri reke i jedan èovek.
Pomodrelo nebo, klizav put
i planinari koji ne beže pred odronom.
Misle da mogu protiv sudbine.
Stradalnici!
Svetlost je pobegla na vrh svoda;
èarolija koja im se vraæa da bi išèezla.
O, nezasitosti!
Sažeži srce da bi oživelo.
Tri grada, tri reke i jedan èovek.
Koraci bez tragova
i ljubav nad ponorom.
Gordo stoji pokisla Omorika.
Lavirint se izgubio u Lavirintu.
© Bogdanka Rakiæ
Te
U šake uzimam vagam
Otkidam na kolena u pesku padam
Od neke sreæe u meni
O
Kakvog li slada iz bobica
U ustima dok ih jedem
Curi mi niz bradu
I
Rukama smelo brišem
Rukavom od košulje bele
Sreæna ko dete
Pa
Suncu se okreæem
Obraæam zahvaljujem
Za datu slad
© Ljubica Vukov-Davèik
Kišovit dan
ponovo sedim
u samoæi sam
nemir od ljudi
u mojoj glavi
a ponovo glad
njime se hranim
a sit mozak
lenj i star
Ne èujem jecaj
ne èujem taj
umorni plaè
reène suze
voda nosi
a tvoje telo
usijan maè
ja volim
tebe tako
žarko želim
Baciæu klupèe
što mrsi mi dušu
neka se kotrlja
složiæu kocku
razbiti tugu
ipak æu tražiti
ljubav drugu
© Darko Kolar
Ситан Божији створ
Вредан као мрав
Мучи се кроз живот
Ал остаје прав
Путник бројних стаза
И трнастих богаза
Са пуно страсти и љубави
Лебди кроз васељену.
На застави Српства
И крваве историје
Сагореле наде
Али чисте вере
Остаће на бранику
Своје отаџбине.
© Живомир Миленковић _________________ Docekaj me osmehom... ... |
|