POEZIJASCG -

[Aktus]

NISAM JA TI

Nisam ja ti..
i ne bi bilo dobor da jesam...
jer onda bih kao ti...
rekao sam da neæu..
ali ne mogu i da hoæu...
brizni u plaè
da ti kažem...
ja još po navici...
èekam....
neizvijesnost, varljiva nada...
a tebe nema...
Lažljive usne ljube...
okus poraza na njima...
Naèin izražavanja
nije sporan, osim ako..
još juèe sam vjerovao..
da nije moguæe...
samo tebi..a noæ tamna..
u dubini duše zanoæila..
kamen na srcu ...
daleko je tamo..daleko..
a tebe nema...
Zašto je morao orao
da nadlijeæe.. da me plaši,
zašto je ..
u duši toliko mraka...?
Zašto me ispiše tame nespokoja..
zašto oèi ne zaspu
dok tebe nema..?
Probudi me iz nesanice..
odagnaj dubioze samokažnjavanja..!
Pogled u nebo..
nestade orla...
orao pao ..mislio sam..
ništa.. nije ni važno sada..
tebe nema....
a juèe postaje sutra...
jer sutra više nema..
juèe za tebe..
Zašto orlovi lete visoko..
Transparentnost nesuvislih
vizija...
uništava smisao samoodricanja..
dok nema te...
sutra više neæe doæi...
bez tebe.
_________________
Ako je istina u vinu, ljepota u dusi,
sta je onda sa razumom?

[Aktus]

Ti slatka, sladjana, sladja, najsladja
zeno sa zutim i zelenim,
pomijesanim bojama,
u tvojim divnim ocima,
ocima punim ljubavnog prkosa.

Rodjena ti si medj' zvijezdama,
tamo na kraju svemira.
Snovima se hranila,
najdivnija medju zenama,
da bi se od nemira branila.

Dusa ti meka ko svila,
dva oka sanjiva, mila,
a usta medeno prkosna,
ponekad lako ranjiva,
ljubavi zeljna, al' ponosna.

Sa zvijezda na kraju svemira,
kroz mora bola i nemira,
ti dugo si plovila,
da bi na kraju tog puta,
meni u snove uplovila.

U dusu mi moju zavirila,
moje nemirne snove smirila,
da bi se tu ukotvila,
dusu mi sretnom ucinila,
u njoj za navijek ostala.


_________________
Ako je istina u vinu, ljepota u dusi,
sta je onda sa razumom?

[Aktus]

Zora sviæe,
magle se ulicama vuku,
nigdje vjetra da ih rastjera.
Studeno jutro, koža se ježi,
vuèem za nogom nogu.
Vuèem se lijeno i teško,
kao magla
siva od smogova,
iz grada utonulog
još uvijek u san.

U venama mojim vinoplov
od èaša mnogih ispijenih.
Krv mi je boju vina preuzela.
Ruke otežale niz tijelo vise,
glava u ramena utonula,
oèi u asfalt tupo pilje,
gledaju kroz zemlju negdje.
U daljinu blude mi misli.
misli moje pijane.

Ne osjeæam više ništa,
ni tugu, ni bol, ni rane,
samo alkohol kako kola
mojim venama nabreklim
i udovima nateklim
od sjedenja i bdjenja
cijele noæi za šankom
u zadimljenoj kafani.

Blude moje misli pijane
negdje u daljinu
na onu stranu stvarnosti.
Tamo gdje iluzija
postaje stvarnost,
tamo gdje moguæe je sve,
i gdje nièega nema ,
nièega osim tebe i mene.
Blude misli moje pijane
i snene od èežnje i želje
da æe te tamo naæi.

Privlaèim rever sakoa
izgužvanog veæ i otrcanog,
od silnih barskih stolica i naslona,
da studen bar malo ublažim,
koja me obuzima od misli tih.
Vuèem se tromo i lijeno,
ko magle sive ,
i sa njima izlazim iz grada
prema dolini nemira i nespokoja.
Prema dolini maglovitih stremljenja,
u koju ponovo moj život,
po ko zna koji put ulazi.

Prikupljam preostale misli,
koncentrišem, stajem i kažem:
"Dobro jutro sudbino,
ponovo si me prevarila.
ponovo si mi nemir i nespokoj
ponudila kao životni dar."
Pljujem na sivi asfalt
na kraju grada,
kao na život ovaj sada,
život pijanca i boema,
život što buduænost nema.
Ponovo prikupljam misli preostale,
bolno vrijeme trijeznjenja dolazi.
__________________
_________________
Ako je istina u vinu, ljepota u dusi,
sta je onda sa razumom?