POEZIJASCG - forum POEZIJASCG -
DOBRODOŠLI NA FORUM O POEZIJI I JOŠ PONEČEMU !
 
 POČETNAPOČETNA  PitanjaPitanja   TražiTraži   Lista članovaLista članova   Korisničke grupeKorisničke grupe   REGISTRACIJAREGISTRACIJA 
 ProfilProfil   Proveri porukeProveri poruke   PristupiPristupi 

Ždralić poezija... najdraže pjesme

 
Napiši novu temu   Odgovori na poruku    POEZIJASCG - forum -> MOJA NAJDRAŽA PESMA
Pogledaj prethodnu temu :: Pogledaj sledeću temu  
Autor Poruka
dragicazdralic



Pridružio: 22 Nov 2007
Poruke: 25
Lokacija: Novi Sad

PorukaPoslao: Čet Nov 22, 2007 8:38 am    Naslov: Ždralić poezija... najdraže pjesme Odgovoriti sa citatom

Citat:
ODLAZE


Odlaze, neke jeseni prolaze
U svoja sigurna skrovišta
Da spavaju do nove zimske zore
Da zimu ne more.
Odlaze, neki ljudi, idu putevima
Sredinom tih staza, što možda
Sve sudbine idu bez putokaza.
Odlaze vode u virove, u svoje izvore
Teku želucima i grlima
Teku putevima,
I potoci, kroz korita, rastu, vriju
Odlaze ptice da se na zapadu griju.

Odlaze gradovi, zemlje se prose
Odlaze od žita, priproste kose
One su žnjele i travanma smrt nosile
Odlaze polja, što su ih naše ruke kosile.
Odlaze koraci, za nogama se gube
Odlaze ljudi, što prestaju da vole, da ljube
Ljubavi, što se mimoilaze, evo bježe
Odlaze snjegovi, tamo da sniježe.

Odlaze zime, da svoja proljeća traže
Lutaju rime,kako će koja da se složi i da se snađe
Odlaze pjesme, sele se u življe duše
Gdje djeca rastu i život ruše.
Dolaze mladosti da se raspredaju.
Po sjedim kosama, to se prvi poljupci rose
Rađaju se samo noge bose.
Mladosti zriju da prkose, da život nose.

Prohodali su mali ljudi
Po velim stazama života.
Pale su kupine sa dračinog plota.
Prezrele-ubraše ih crvi što zemlju plode.
Opet će da se začmu i da se rode te žetve i žita.
Razvaliće se riječna korita.

Jeseni i zime, možda će uplašiti ptice
Pa i sjede vlasi ako budu žice
Po kojima razgrću se nove pelene života
U njima pjesme, što ih obuvaju noge bose
Što ih mladosti po sebi iznose
Nove će ljubavi da se prose.
Po novim poljpcima, želje će da se nose
Evo dolaze...
Evo dolaze,
Onima koji odlaze
Neke staze
Po kojima samo oni znaju
Da ih gaze.

1995

NA PUTU ČOVJEKOVIH ŽELJA


U ŽELJAMA NA PUTU PLANINARA
U PLANINAMA NA PUTU ŽIVOTA
U PLANINARIMA NA PUTU ŽELJA
UVIJEK POSTOJE PLANINE....

1995

TA LJUBAV

Tu ljubav
Izvlačila sam ispod šina
Brzih vozova.
Spašavala je
A sama sam je tamo ostavljala.
Tu ljubav
Ja sam bacala u more.


Birala sam najveće uzbrdice
Najveće uzvišice
Sa kojih ću je zakotrljati.

Nosila sam je vodi i kamenju;
Šta sam sve radila s njom!
Šta sam sve radila
da je izgubim,
a ona se tako uporno vraćala.
Čeka me pred kućom
A neće unutra.
Spava sa mnom
A neće da me zagrli.

Budi me
Samo da me podsjeti
Da postoji.

ŠAPAT TVOJIH KORAKA

Šapat
Tvojih
Koraka
Čini
Mi
Se
Kao
Grmljavina
Moga
Života

1997


HERCEGOVINA

Hercegovino, zovem tvoje ime
E da si mi poput rime
Riječi bi mi rađala.
Pišem travama
Hoću da znam
Čiji skut čuvaju
Oblaci, što mi suze raznose?
Zovem te da mi kažeš
Čije ne znam ime.

Hercegovino, budi baklja u noći
Pjesma ova, što ponosna
Prolama daljine.
Visine nose tvoje medalje.
Čuvaju oblaci svečane vrpce
Daleko od gladnih vjetrova
Stoje riznice tvoje.
Moj prigušeni bol neka kaže, da
Eho naslućuje zov.

Govor iz daljina
Ne dolazi mi u jatima.
To su samo šapati
Što su prevarili graničare,
Tiho i jasno ušli im u snove
I prošli bezbjedno
Kroz te raskrsnice.
Taj govor, kao šapat
Dolazi mi kao tvoje rađanje.

Hercegovino,neću da pričam
O snovima što me bude
Po nepoznatim sobama.
I mahovine razrasle
Ječe u svojoj samoći i zovu me.
Uporno me zovu, ali zalud
Krik ždralova ne čujem
Ne čujem ni šum žita
Niču tišine, od kojih boli glava.

Iznikle tišine iz bola,
Pronikle iz čežnje-suze.
Iznikle iz tišina-nove tišine.
Gdje da se sakrijem
Od vjetrova mojih?
Čežnja mi pretekla bol
Očaj progovara sam,šapće.
A ja ću da vičem!

Neće me ućutati
Ni najače grmljavine
Plač mi ne muti potonji vrisak
Čekaju me tvoje daljine.
Tamo gdje počasni koraci zvone
Probudiću sve sanjare
Da te gledaju širom,
Da oči otvaraju, da progovaraju
H E R C E G O V I N O
1997

SPREMNA SAM ZA PUT



Molila bih oblake što plove nebom
I trave nove što rastu nad brijegom,
Molila bih cvijeće što cvijeta samo
i novo drveće, što raste tamo,
tamo daleko...neka me čeka...

Tamo daleko gdje kiše duge prose.
Gdje trave se kose.
Tamo daleko
Gdje i kad kiša pada
Zvjezdano nebo je nada.

Tamo daleko gdje Neretva spava.
Ni sanja, niti budna zbori.
Niti pjeva, niti pjesmu sprema.
Tamo daleko...
Gdje me više nema,
Al sve mi susret sprema.
Tamo daleko

Gdje pjesme su me sretale na pola puta
Gdje duša ne luta
I kamen se otvara
Tamo gdje su moje ostale ptice-
Golubovi i grlice.
Tamo gdje su moje ostale njive
Nezasijane.
A jesen žetvu snije.
I klasje šuti.
Ne žuti.
Gdje se oblaci slažu
Da se zbroje.
Moje suze samo
Još zbog toga postoje.

Zavičaju da u susret krenem,
Pa da usput i svenem!
Tvoja će voda srcu mome
Kao ptica na dlan leći.
Kao voda što kroz dlan neće uteći.
Pričaću o sreći, kao ptice
Kad krenu dole, na jug.Oblak im jedini drug
Kad prave krug, beskrajan i dug
Nad kućama našim...

O kako se plašim!

Snove mi pohode dobre vile
Pa sanjam te idile što su dušu moju vodile
Dušu moju pohodile, dušu moju
Srce moje povodile, sve ka zavičaju.
O kako se bojim
Da ću još samo zbog Juga da postojim.

I kako se snažim.
Pa gorim od sreće kao smreka.
Jer će nove vatre ognjišta da pale.
Da suvarci gore, od sreće će da ječe.
Hljeb će da se peče.

Ruka ruku traži
Suza suzu snaži
Evo tu sam...
Spremna sam za put
Kao pod majčin skut.
Kao vjetar drag u kosi.
Kao plima što se nosi obali svojoj.

Evo tu sam
Tako mala pod nebo zavičajno stala.
Prkosim suzama,hodim starim stazama
Uspomene pohodim.
Trešnje berem
Po drveću se verem.
I penjem se na brežuljke kao nekada.

Evo tu sam...samo ću da lutam
Po travama da plivam, kao po moru
Ljubičice berem i da se skrivam.
Kosovima da glavom klimam u znak pozdarva.
I nikada više, da se zakunem sada
Neću da se hvalim, tuđim morima,dalekim gorjima
I livadama rosnim.
Moj će zavičaj da me primi,kao rosa
A ja bosa, sve ću livade da pretrčim.
Svima ću da se hvalim
Krugove od sapunice opet ću da pravim, kao nekada.

Ako me bose noge moje izdaju
Pred trnjem i dračom, leći ću u travu
I tako ranjena tužiću se mravu.Moja će krv na moju zemlju
Pasti, i sve će rane zarasti.

Evo me tu...
Pred snovima svijeće palim
Evo me tu...
Pred očima zvijezde lovim
Evo me tu...
Kao leptir pred cvijetom stojim,ljepote brojim,
Širim krila...
Tako mi svega moga
Tako mi djedovog groba
Evo tu sam, spremna sam za put
Kao pod majčin skut,kao vjetar drag u kosi
Kao plima što se nosi,obali svojoj

11.09.1998

LJUSKA MOGA JEZGRA


Umiješ li da se uneseš
U orahovu ljusku
I zatvoriš u njoj
Jezgro svoje duše?
Ja ne umijem.

Umiješ li biti slab
Kao srna na šumu smrti
I biti lijeva strana
Desne strane svijeta?
Ja umijem.

1993
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku Pošalji email Poseti sajt autora
Prikaži poruke iz poslednjih:   
Napiši novu temu   Odgovori na poruku    POEZIJASCG - forum -> MOJA NAJDRAŽA PESMA Sva vremena su GMT + 1 sat
Strana 1 od 1

Skoči na:  

Ne možete pisati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete menjati vaše poruke u ovom forumu
Ne možete brisati vaše poruke u ovom forumu
Ne možete glasati u ovom forumu


Powered by phpBB © 2001 phpBB Group
Prevod by CyberCom
Chronicles phpBB2 theme by
Jakob Persson (http://www.eddingschronicles.com). Stone textures by Patty Herford. .