BREZO MOJA

Srce još neizmjerno pati i boli,
tužno je krvari na sve strane,
danima, mjesecima, godinama dugim,
već je prestalo brojati dane.

Duša mi pati, brezo moja vita,
s' drugog brda vjetar što ti ljubi grane,
što latice tvoje na mene ne nosi,
već zlatne padaju po medenoj rosi.

I zna srce moje da vjetrova huka,
ne dade mi nate da stavim krunu,
najsjajniji dragulj kad mi oni vrate,
daću njima zlata riznicu prepunu.

Moj vjetar te traži, brezo neljubljena,
da legne na vitku granu netaknutu,
k'o nezaboravnu iz bajke ženu,
k'o ružu mirisnu kalemljenu žutu,
da te ljubi u jednome trenu,
k'o nekad sretnu i zanesenu,
da te ljubi bar jednu minutu,
da zamrsi tvoju krošnju gustu
i ispuni srcu davnu želju pustu.

Usne šapuću tiho moleći se,
zovu te sebi, da mi dodješ bliže,
ruke umorne tebi se nude,
drhte od čežnje, patnje i bola,
zovu te da bar na tren samo,
da te zagrle, da budeš moja.

Da čuješ srce što uzbudjeno kuca,
kako se trese drhti i boli,
da ti ono kaže koliko pati,
koliko te želi, koliko te voli.