Aleksandra Vukosavljević

Rođena sam jedne daleke aprilske noći. Šesti april, datum vezan za padanje bombi. Moja mama me je uvek tešila da to nema veze samnom, da sam ja pala kao zvezda njoj u naručje, dar sa neba, ispunjena želja. Rođena sasvim slučajno u Prilepu, u Makedoniji, iako bez trunke makedonske krvi, volim da čujem Makedonsko devojče… Otac vojnik, isklesao mi je snagu, majka medicinska sestra, ulila mi je ljubav, babe i deda, dragi, upleli su mi biljke u kosu, darovali životinje kao prijatelje, i večitu ljubav ka vozovima…

I dalje život, sa usponima i padovima, nosio me je svojim čudnim putevima, do dana današnjeg, dana u kojem kao majka, žena, ćerka, sestra, pomalo logoped, pomalo prijatelj, pomalo usamljenik u svoj svojoj neprekidnoj komunikaciji, dana u kojem želim da uživam i delim mrvice sreće sa dragim ljudima, dana koji mi otvara stidljivo sutra, koje beskrajno želim i kojeg se beskrajno plašim.