Pesme nedelje za avgust 2005 Avgust 2005
Najbolje pesme nedelje za avgust 2005. godine.
I vaša pesma može biti u konkurenciji za pesmu
Nedelje ako pošeljete svoj rad na email pesnici@poezijascg.com.
Za pesmu meseca avgusta 2005. godine Vašim glasovima izabrana je pesma Aljendeova maštanja.
4/8 2005
Miroljub Obradović
TREBOTINSKI DAN
Tužan i sumoran,
Trebotinski je dan.
Kroz Trebotin šumi reka,
a u vodi masna fleka.
Zadah me po licu šiba,
dok promiče mrtva riba.
Uvek glasamo za vlast,
To je Trebotinska slast.
Svatova niotkuda,
od harmonike ni glasa.
Devojke idu kojakuda,
a klasa novih momaka stasa.
Da se čuje dečja graja,
da niko ne oseca samoću,
takav Trebotin ja hocu
i danju i nocu.
MIKI
(Rekcija na Trebotinsku noć)
3/8
2005
Ljubodrag Obradović
Trebotin
PROLAZ
Prolaz za
ljude čestite,
napravite
molim!
Moćne
danas
svi štite,
a niko ih
ne voli.
Moja su
očekivanja talog,
svet i
dalje novac vrti.
Nada,
zaklopljen je katalog,
u kom
šuti se nešto prti.
Kako
savest
ispeglati,
kad je
sreća već prohujla?
Kako, kad
se život krati,
kradom,
ko
pčela prozujala.
Prolaz za
zamah sveta,
sve je
što dati želim.
To
što moćnima smeta,
mene sad
samo veseli.
Svoja
nade
svako ima,
budućnost
uvek dođe.
Ko hleb
gladnima otima,
ne može
dobro da prođe.
Prolaz za
ljude čestite,
napravite
i
takvi postoje.
Njih
danas
bogovi štite.
Njih se i
moćni boje.
2/8
2005
Dragan Todosijević
Trebotin
SPAVAJ
Spavaj
u senci moje duše
Spavaj
u zavetrini moje kiše
Spavaj
tu na levoj obali Pepeljuše
Spavaj
u pesmi vrednih ratara
Spavaj
u pesmi noćnih ptica
Spavaj
u fijuku vejavica
Spavaj
u mirisu poljskog cveća
Tu
na levoj obali Pepeljuše
Spavaj
selo moje
Љубодраг
Обрадовић 1/8
AЉЕНДЕОВА MAШТАЊА
Шутнули ме на кишу,
да гледам облаке
и газим по трњу.
Да једем зеље
ичекам првду вишу,
a имаћу само завист црну.
Kонак биће ми замак,
извајан на оштрим литицама.
Бићу сам ко уклети момак,
увек окружен убицама.
Радознала моја машта,
слути бројне скандале
и дрхти окружена злобом.
ја само желим,
да измаштам нови свет,
у ком нико никог,
неће звати робом.
A мени суде данас,
док песме неме вену.
Хоће да ме баце у ланац,
Крвав ко сунце,
у залазном трену.
Таласи зла, однеће у реку,
мутну од гарежи и блата
и моје кости изгореле.
Ја, због неправде умрећу,
али мисли моје,
остаће да се беле,
За поколења што расту.
Ветром донешен,
у земљу заспалу,
предака духове будићу.
Да се боре за децу палу,
да силнике прогоне
и да их ноћу сном кољу.
О, како би то било дивно,
Кад би нека сила казнила,
све који су ме разнели.
Достојансво би блеснуло,
а ја освећен бих заблистао.
Бар убицама да буде суђено.
И онда није важно,
што сам главу дао,
кад ће поколења да се диве,
што сам био први,
од оних што навиру.
Пропашћете гадови бедни,
ваша злоба, јачи бес ствара.
Остаћете вечни Ви
и поред моје крви жедни,
а та похлепа све разара.
Шутнули ме на кишу,
да гледам облаке
и газим по трњу...
|
Copyright © by POEZIJASCG All Right Reserved.